Imena takvih zvjezdanih olimpijaca iz Sočija-2014 kao što su Norvežani Ole Einar Bjoerndalen i Tura Berger, Francuz Martin Fourcade, Rus Anton Šipulin ili vođa bjeloruskog tima Daria Domracheva poznata su većini ljubitelja sporta. Pogotovo nakon televizijskog prijenosa Igara, u kojem su osvojili ukupno jedanaest medalja, uključujući sedam zlatnih. No, suparnici su im bili nekoliko desetaka najboljih biatlonaca na svijetu, koji su također išli na Igre po nagrade.
Biatlon za "Lauru"
Popis sudionika turnira koji se održavao u skijaško-biatlonskom kompleksu Laura formiran je u fazama. Na prvom od njih, IBU (Međunarodna biatlonska unija) dodijelio je za svaku zemlju, ovisno o nastupima svojih sportaša na svjetskim prvenstvima 2012. i 2013., takozvane kvote. Na temelju kvota utvrđen je ukupan broj timova kojima je dozvoljeno sudjelovanje u štafetnim utrkama - 55 (28 muškaraca i 27 žena). Ali samo njih 23 otišlo je na start štafete (13 i 10).
Po prvi puta u povijesti Olimpijskih igara, Soči je također bio domaćin mješovite štafete. Norveška reprezentacija pobijedila je u utrci, za koju su trčali Tura Berger, Tiril Eckhoff, Ole Einar Bjoerndalen i Emil Hegle Svendsen.
Istodobno, IBU je također imenovao broj olimpijskih sportaša iz svake zemlje. Maksimalnu kvotu od 12 ljudi, uključujući šest žena i šest muškaraca, dobile su samo tri najjače biatlonske sile - Rusija, Njemačka i Norveška. Štoviše, Rusi, koji su neuspješno održali Svjetski kup 2012. u Ruhpoldingu, gdje su osvojili samo dvije brončane medalje, zadržali su priliku startati punom snagom, ne bez poteškoća. No Ukrajina, koja je najavila 11 ljudi i dovela 10 sportaša u Soči iz Bjelorusije, Kazahstana, Poljske, SAD-a i Francuske, nije to uspjela učiniti.
Minimalna kvota od dva sudionika pripala je zemljama koje nikada nisu ništa osvojile, ali su općenito čvrsto u pozadini svjetskog biatlona. Među njima su bile, na primjer, Australija, Andora, Velika Britanija, Južna Koreja, pa čak i Brazil. Inače, najbolje mjesto za jedinog Brazilca na biatlonskom turniru, koji je tri puta startao u Sočiju, Jacqueline Mourao, postalo je 65. mjesto.
Jedan od dvojice biatlonaca australske momčadi bio je rodom iz regije Tjumenj, sudionik omladinskog prvenstva Rusije i Olimpijskih igara 2010. Aleksej Almukov, koji na Zelenom kontinentu živi od sedme godine.
Odluka o sjedištu
Drugu fazu, u kojoj se odlučivalo o sudbini osobnih olimpijskih putovanja u Soči, IBU je dao nacionalnim biatlonskim organizacijama. U Rusiji je sastav nacionalnog tima formirao SBR (Russian Biathlon Union), točnije, njegovo olimpijsko sjedište. Kriteriji za odabir bili su rezultati koje su sportaši pokazali na Svjetskom prvenstvu 2013. u Češkoj i u završnim fazama Svjetskog kupa i IBU kupa prije Olimpijskih igara. Odluka o uključivanju određenog biatlonca u prijavu donesena je većinom glasova svih članova stožera, a u slučaju jednakosti presudno je bilo mišljenje njezina predsjedatelja Viktora Maigurova.
12 glavnih i dvije zamjene otišli su na pobjedu u zimskom biatlonu u južnom Sočiju. U muškoj ekipi su Aleksej Volkov, Evgenij Garaničev, Aleksander Loginov, Dmitrij Mališko, Evgenij Ustjugov, Anton Šipulin i rezervni Timofej Lapshin. Olga Vilukhina, Ekaterina Glazyrina, Olga Zaitseva, Yana Romanova, Irina Starykh, Ekaterina Shumilova i Galina Nechkasova, koje su ostale u rezervi, u početku su bile uključene u prijavu žena. No nakon što je Starykh diskvalificirana malo prije prvog službenog starta, nakon što je pronašla tragove dopinga u tijelu, svoje mjesto u timu dobila je Olga Podchufarova iz mlade ekipe.
Druga se etapa odvijala nešto drugačije u drugim zemljama. Dakle, u Francuskoj i Ukrajini olimpijski tim uključivao je gotovo sve biatlonce dostupne u zemlji, uključujući braću Martina i Simona Fourcada te sestre Valju i Vitu Semerenko. U Norveškoj je kriterij da je sportaš koji nije iz elitne skupine u prvih šest na Svjetskom prvenstvu. No, uoči Sočija, mišljenje je bilo odlučujuće ne samo za trenere nacionalnog tima, već i za dužnosnike iz Olympiatoppena, posebnog odjela Olimpijskog odbora koji je kontrolirao trening vođa nacionalnog tima. Njemački olimpijski odbor, formirajući sastav 2014. godine, odmah je izjavio da će uz sportske rezultate biatlonaca uzeti u obzir i njihovu dob. A pokazalo se da to uopće nije igra riječi. Mlada momčad doista je otišla u Rusiju, osvojivši samo dvije srebrne medalje, ali s izvrsnim izgledima.
Njemačka je jedina zemlja u kojoj se prilikom formiranja sastava olimpijske momčadi uzima u obzir učinak sportaša ne samo u klasičnom zimskom biatlonu, već i ljetnom. Za ostale se ljetni biatlon smatra treningom.
Olimpijski pijedestal
Ukupno je na natjecanju Laura izvučeno jedanaest kompleta nagrada, samo internetske emisije privukle su milijune gledatelja iz cijelog svijeta. Na kraju se norveška reprezentacija pokazala najspremnijom za stazu u Sočiju, osvojivši šest medalja - tri zlatne, jednu srebrnu i dvije brončane. Lovoriku heroja "medalja" s Igara, osim dvostrukog prvaka iz Sočija Olea Einara Bjoerndalena, koji je postavio novi rekord u broju osvojenih olimpijskih medalja - 13, podijelili su i njegovi suigrači Emil Hegle Svendsen i Tura Berger.
Reprezentacije Bjelorusije na čelu s trostrukom prvakinjom Dariom Domrachevom (3, 0, 1), Francuske, gdje je Martin Fourcade postao dvostruki osvajač zlatnih medalja (2, 1, 1), i Rusije (1, 2, 1), osvojila po četiri medalje. U ruskoj reprezentaciji zlato je osvojio muški štafetni kvartet koji su činili Volkov, Ustjugov, Mališko i Šipulin. Vilukhina je osvojila dvije srebrne medalje - u pojedinačnoj utrci i u štafeti, gdje su Zaitseva, Romanova i Shumilova s njom također došle do druge stepenice postolja. Bronca je pripala Garaničevu. Tri srebrne i dvije brončane medalje kući je odnijela češka reprezentacija.
